Frankopanski dan na Modrušu tradicionalna je kulturno-povijesna manifestacija koja slavi bogatu baštinu knezova Krčkih u njihovom nekadašnjem moćnom središtu. Na poziv Turističke zajednice područja Smaragdnih rijeka i dolina u srcu Hrvatske odazvali smo se sa 2 člana te uveličali događaj. U središtu moći posjeda Frankopana pisale su se i potvrđivale kraljevske i kneževske isprave, dolazila i odlazila pošta, a modruška cesta bila je značajna za međunarodnu trgovinu Do turskih provala Modruš je bio najvažniji hrvatski grad od Zagreba do Senja. Tom je rutom išla najvažnija hrvatska prometnica koja je spajala sjeverozapad Hrvatske s morem. S Modruške glavice nadzirala se prometnica još od hrvatskih narodnih vladara. Hrvatska župa Modruš se prvi put u dokumentima spominje 1163., a postojala je od početka 9. stoljeća. Frankopani su se s otoka Krka proširili na Vinodol i Modruš u 12. stoljeću, a u 13. stoljeću su već bili posjednici ogromnog vlastelinstva u unutrašnjosti Hrvatske te su nadzirali ceste, što im je omogućio ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. 1252. Danas je Modruš tek selo sa stotinjak stanovnika, ali nekoć nije bilo tako. U srednjem vijeku je u podgrađu frankopanskog kastruma bujao život. Modruš je bio opasan zidinama dužine 1200 metara. Unutar zidina živjeli su modruški purgeri (građani) i plemići. U Modrušu je bilo najmanje pet crkava: crkva sv. Antuna, katedralna crkva sv. Marka (poslije crkva sv. Marije) i biskupski dvori, zatim crkva sv. Duha i kapela sv. Katarine. Isprava pape Grgura XI. izdana u Rimu 1378. u kojoj papa dopušta franjevcima senjskog samostana da mogu u Modrušu preuzeti samostan koji je za njih sagrađen, zajedno s crkvom sa zvonikom posvećenoj sv. Franji. To je sve sagradio “dragi sin Stjepan knez Senjski”. Papa je dopustio da franjevci odu u Modruš jer u blizini nije bilo nijednog samostana. U Modrušu je bio i samostan dominikanaca… Zbog svega toga je baš u Modruš, nakon početka turskih provala, preneseno sjedište Krbavske biskupije. Krbavski biskupi su se zbog opasnosti od Turaka zbližili s Frankopanima, a u Modrušu su imali i svoju kuću. Posljednji krbavski biskup Franjo Stipković, rođeni Modrušanin, 1460. preselio je sjedište biskupije iz Krbave u Modruš. Ne zna se koliko je kanonika iz katedrale sv. Jakova na Krbavi došlo u Modruš. U svojoj buli papa Pio II. navodi još jedan važan razlog zbog kojeg je dopustio preseljenje biskupskoga sjedišta – “sin Stjepan Frankopan” spreman je u Modrušu osnovati kaptol i, prema broju kanonika, opskrbiti ga nadarbinama. Kad je sjedište biskupije preseljeno, župna crkva sv. Marka u Modrušu postala je katedralom i dobila novog zaštitnika, sv. Mariju, te je preimenovana u crkvu sv. Marije. Pritom je “spomenutom gradu Modrušu” papa dao “trajni naslov grada”. Kako je i modruško vlastelinstvo vrlo brzo bilo izloženo turskim pustošenjima, između 1469. i 1483., prema popisu u modruškom urbaru, napuštena je trećina seljačkih domova i posjeda. Narod je bježao u sigurnije krajeve, na sjever, potom u Ugarsku, Gradišće, Kranjsku… Stjepan Modruški i njegov Bernardin morali su se pripremiti za obranu od Turaka. Tražili su pomoć od Mlečana i dobili sto vojnika. Pa ipak, uz vlastitu vojsku, sve je to bilo premalo. U okolicu Modruša 1470. upala je turska vojska od 20 tisuća ljudi na čelu s Jakub-pašom i poharala vlastelinstvo. Godine 1493. Modruš je doživio pakao. Potkraj kolovoza turska vojska vraćala se starom modruškom cestom iz sjevernih hrvatskih zemalja i stigla do Modruša te ga opljačkala, spalila i srušila. Građani su se dijelom sklonili na Tržan, frankopansku utvrdu iznad grada, ili pobjegli ili su ubijeni. Napadu je odolio samo Tržan. Pop Martinac, suvremenik događaja, u novaljskom brevijaru opisao je propast Modruša: “I ošće izide baša Rumanie i Vrhbosne i porobiv Posavje pade v Modrušu i poče rvati Modrušu, požga že ognem burge ohrtstnie i kloštri ošće i crkve gospodne…” Vinodolski župnik Patar Vidaković je pak zapisao: “Let 1493. bi rasap grada Modruša, koga Turci porobiše i popališe; iz koga pobiže častni gospodin Kristofor, biskup modruški ali krbavski, i s nikoliki kanonici starešimi. Ki došašvši simo u Novi grad va Vinodoli, ustani se tu i učini sebi prebivanje i stolicu v crikvi svetog Filipa i Jakova apoštoli”. Jedan turski kroničar je također opisao pohod Jakub-paše “do jednog cvatućeg naseljenog varoša, gdje je bilo u obilju pripravljeno različitih predmeta raskoša i neizmjerno mnoštvo robe i novca. Za grabljenja u jednom potajnom mjestu – nije drugačije nego je sreća pokazivala put – nađeno je bilo mnogo tisuća kratkih kopalja, bradatih sjekira i svakog drugog bojnog oružja. Sve to, sa znanjem paše, koji okiva svoje neprijatelje, bilo je razdijeljeno među gazije…” Riječ je o istom onom Jakub-paši koji je, nakon paleži i pljačke Modruša, prilikom povratka u Bosnu, na Krbavskom polju porazio hrvatsku feudalnu vojsku. Život se u Modrušu nastavio i poslije, ali je to zapravo bio kraj slavnoga grada. Tržan grad na Modruškoj glavici se poslije pretvorio u obrambenu kulu u sustavu obrane od Turaka.
